Kad bi ona sjena postala živo, kad biste Vi ušli u moju sobu onako sjetna i živahna najedanput, kad bi se moj dah sudario s Vašim, moje usne srele s Vašima, moj pogled utonuo u Vaš — onda bi došao život koji u prasku — ne samo baruta! — ubija umjetnost...
Već se vidjele Gorice, pa se činilo kako se voze ravno u planinu što se ne može ni obići ni prijeći; zapravo, tamo se rijeka protiskivala među dva strma brijega, te ljudi kraj nje barutom i mašklinima odsjekoše litice i napraviše cestu.