O mrtvo polje! — sve uokol šuti — O čuj mi plač i reci, gdje je on?! Sve p'jesak sivi, kameniti puti I gore mrki, tudji nebosklon!
O, dead field! – all around is silent – O, hear my weeping and say, where is he?! All is just gray sand, rocky paths And above – a dark, foreign sky!
1907, Vladimir Vidrić, “Roblje”, in Pjesme, Zagreb: vlastita naklada, page 9:
Stištu prsi i grče ruke, Okovane pružaju k nebosklonu, Sa tala se dižu i kažu i kažu Gdje sunce tone na stranu onu.
Chests are cramping and hands are clenching, Bound hands are stretching out to the horizon, From the ground they rise and show and show Yonder where the Sun is setting.
1917, Dragutin M. Domjanić, “U predvečerje”, in Pjesme[3], 2nd edition, Zagreb: Društvo hrvatskih književnika, page 123:
Uz obronke se skuplja mrak, već travnici u noći tonu, a krvavi još požar sja na zapadu na nebosklonu.
Along the hillsides darkness is gathering, already the grass fields are sinking into the night, and the bloody fire still shines in the west on the horizon.
1957, Александар Пушкин, translated by Милорад Павић, Евгеније Оњегин, Београд: Савремена школа, translation of Евгений Онегин by Александр Сергеевич Пушкин, published 1962, Друга глава, XXVIII, page 70:
Она је радо на балкону Чекала кад ће зора плава Када на бледом небосклону Сазвежђа коло ишчезава
Ona je rado na balkonu Čekala kad će zora plava Kada na bledom nebosklonu Sazvežđa kolo iščezava
She loved upon the balcony To anticipate the break of day, When on the pallid eastern sky The starry beacons fade away [tr. H. Spalding, 1881]
