punomoćnik

Serbo-Croatian

Etymology

From pȕnomōć.

Pronunciation

• IPA^(key): /pûnomot͡ɕniːk/
• Hyphenation: pu‧no‧moć‧nik

Noun

pȕnomoćnīk m (Cyrillic spelling пу̏номоћнӣк)

1. plenipotentiary
2. proxy (agent or substitute authorized to act for another person)

Declension

Declension of punomoćnik

	singular	plural
nominative	pȕnomoćnīk	pȕnomoćnīci
genitive	punomoćnika	punomoćnika
dative	punomoćniku	punomoćnicima
accusative	punomoćnika	punomoćnike
vocative	pȕnomoćnīče	punomoćnici
locative	punomoćniku	punomoćnicima
instrumental	punomoćnikom	punomoćnicima

References

• “punomoćnik” in Hrvatski jezični portal